petak, 1. ožujka 2013.

"Natječaj za najbolji likovni i literarni rad na temu “Trgovina ljudima” (27.10. - 4.11.2011. godine)


3. mjesto u kategoriji "Literarni radovi"

Jecaji su odjekivali prostorijom. Sjedila je sklupčana, u kutu, gledajući prazno u daljinu. Djevojka je sjedila pored nje, plakala je, jecala, tresla se od straha i hladnoće. Ona je samo sjedila tu i gledala u daljinu, nijemo, nepomično. Pomislila bi  kako je ta djevojka, što plače pored nje, nova, tek što je dovedoše. Pomišljala  je da joj priđe, kaže kako će biti u redu, da će se već izvući i vratiti kući, ali nije mogla. I dalje je sjedila, nijemo, nepomično. Nije mogla prići djevojci, obujmiti ju i izgovarati riječi koje ni njoj  samoj nisu imale ni smisao, ni  značenje. Nije vjerovala. Sve je bilo izgubljeno. Sjetila se tada, kako je dospjela tu. U tu vlažnu, hladnu, mrakom prekrivenu prostoriju, među ta četiri zida što sadržavaše njen vlastiti pakao. Sjetila se onih noći  što je provodila vani, s prijateljicama, sjetila se muških željnih pogleda i nemoralnih ponuda. Sjetila se koliko bi ih puta odbijala. Da, sjetila se ona svega i onaj jedan živi dio nje ju je i dalje okrivljivao za sve što se dogodilo. Sjetila se onog šarmantnog , onog galantnog mladog biznismena. Visok, privlačan, sve joj je pružio. Bila je njegova princeza,  a on njezin kralj. No bajka se pretvori u stvarnost, dođe kralj sa slugama i odvede princezu u crnom kombiju zatamnjenih stakala. Kralj se preobrazi u zlog trgovca životima. Nju zatvori u sobu bez prozora i naredi da mu bude poslušna. Borila se ona, ali nakon prvog, drugog, trećeg posjetitelja zanijemi. Nakon petog  posta nepomična. Nakon pedesetog  se preda.  I sjedi ona tako, na hladnome, vlažnome podu, sluša djevojku pored sebe kako plače. Razmišlja ona, proći će je, umorit će se, vidjet će da nema nade. I čeka ona tako, na tom podu sjedeći, da se vrata otvore i uđe njen kralj. I vrata se zaista otvoriše. Uđe kralj. Ona djevojka što bi na podu  potrča, propuza prema svjetlu. Jaukala je, vrištala, borila se, molila i preklinjala. Mračna, muška, crna figura podiže ruku i djevojka pade na pod. Pade i ne progovori.
“Ustani” rekao je. Znala je da je to njoj upućeno. Ona ustade i ode za njim.  Mračna, muška, crna figura, predade ženu drugome muškarcu. Ovaj mu dade omotnicu, tešku i debelu. Žena tada shvati, da joj je dom daleko. Shvati ona, da se kući više nikada neće vratiti. Shvati da je to kraj svih njenih želja i nadanja što živješe u malenoj Pandorinoj kutiji, na samome dnu.  Shvati ona, ali ne imade snage buniti se, boriti se, ne imade snage ona truditi se. I odvede nju tako čovjek taj. Gledajući kroz prozor automobila, njoj suza kliznu niz obraz. I sa suzom, joj se srce prelomi, ona nestade.
 Tko si ti, mračni čovječe, da tako drugima živote uzimaš? Tko si ti da ih mijenjaš i prisvajaš?  Tko si ti, crna figuro u mračnoj, hladnoj sobi da odlučuješ o sudbinama i držiš konce života u rukama?  Moiré drže nit života, tko si ti da im to oduzimaš? Kako se usuđuješ, mračni čovječe, igrati se Boga, kockati osjećanjima. Ti ne poštuješ život, ne cijeniš  ga. Ne poštuješ ljude,  i ne misliš na druge. Ti izgubio si svoju čovječnost kad počeo si trgovati tuđom. Ti nemaš  ljudskosti u tom oklopu što tijelom nazivaš. Ne, ti nemaš ljudskosti, jer drugima ju oduzimaš. Oduzimaš živote, obitelji. Majci kći, kćeri majku. Oduzimaš ono najmilije i najvrednije, obeščašćuješ i ponižavaš žene, djecu, majke i supruge sve dok od njih ne ostane ništa do poslušnika, nijemih i nepokretnih. Sve što dotakneš ti uništiš. Nemaš srama ni osjećaja. Jer da imaš shvatio bi da je život jedan, da  nam je darovan i da je vrijedan. Shvatio bi da je biti čovjek uzvišeno i da nikada ne treba biti pogaženo. Shvatio bi ti, tada, da su ljudi ona bića, što ne samo da hodaju, govore i djeluju, već mijenjaju ovaj svijet, čine ga i gorim i lošijim. Ljudi su onaj, najljepši i najznačajniji dokaz života i postojanja. Biti čovjek, znači disati, voljeti, biti sretan i nasmijan, boriti se, raditi, truditi se, poboljšati si svakodnevnicu, a ti to oduzimaš. I tko si ti, mračni čovječe, da si to daješ za pravo?  Tko si ti?

subota, 12. siječnja 2013.

Civilizacija?!



Nedavno sam pročitala budističku poemu Nosorog. Istina, to je bio zadatak za seminarski rad, ali i sama sam se iznenadila koliko sam se pronašla u pročitanome. Poemu Nosorog je napisao 
Siddharta Gautama - Buddha, prije oko 2500 godina. U toj poemi on govori o razočarenju u život i ljude i o načinima dolaska do pročišćenja i mira i ispravnog života. Evo par stihova: 
„Napusti sina, ženu, oca, majku,
                novac, imanje, cijelu rodbinu,
                i tako bez želja, a i bez strasti,
               osamljen se kreći kao nosorog.
To je okov, ugodnost je tu mala,
               bijedno zadovoljstvo, veća je patnja,
               to je tek mamac – kome je to jasno,
               osamljen se kreći kao nosorog.“
„U druželjubivom nastaje sklonost,
                za sklonošću slijedi sva ova patnja.
                Predvidi opasnost u sklonostima.
                Osamljen se kreći kao nosorog.“
„Društvo i uslužnost za svoju korist
                 prijatelji traže, danas je rijetko
                nekoristoljublje. Čovjek je prljav.
                Osamljen se kreći kao nosorog.“

Fascinantno je, koliko jednu, naigled običnu, poemu, napisanu prije dvije tisuće godina, možemo prepoznati u svakidašnjici.  Ta činjenica govori u prilog tome da vrijeme može prolaziti, godine, stoljeća tisućljeća mogu proći, a ljudi će ostati isti. Od pećinskog čovjeka pa do današnjeg, kako bi Krleža rekao homo cilindrikusa promijenila se samo vanjština, čovjeka i svijeta. Čovjeka koji je na svome putu evolucije postigao jedino znanje o mašinama i o načinima prevare, i svijeta koji mislimo da smo upoznali, a ustvari o njemu ne znamo ništa. Živimo na jednome planetu medju tisuću hiljada zvijezda u galaksiji, koja je i sama među tisuću hiljada galaksija. I od tih tisuću hiljada svjetova mi živimo u onom najokrutnijem. Kada su ljudi pronašli vatru i napravili prvo oružje, pronašli su i napravili prva sredstva destrukcije, povijest je pokazala. I danas, kada učimo, proučavamo povijest, mi gledamo u tisućljeća ratovanja, uništavanja, masovnih destrukcija i žeđi i gladi za prevlast i moć. Ta nautaživa žeđ ljudi da budu najbogatiji, imaju najviše i najbolje, čak i po cijenu tuđih života je najpokvareniji pokretač povijesti. Zar smo na to spali, da sve težnje i želje ostvarujemo nasiljem? Zar su naši hirovi postali glasniji od razuma? Možemo li se i dalje nazivati homo sapiensima(mudrim, mislećim ljudima)?
Tužno je gledati mlade naraštaje kako se pretvaraju u mediokritete, kopije njihovih mediokritetskih roditelja, ljudi koji su došli niotkud i preuzeli vlast u svoje ruke uništavajući ono malo ljudskosti i suosjećanja, i nade u „bolje dane“, uništavajući ono malo dobroga što je ostalo u ovim malim, ratovima poharanim zemljama. 
Istinu da je civilizacija u fazi dekadencije, mnogi ljudi zanemaruju, jednako kao i istinu da su ljudi jedni drugima postali predatori, ili još gore, paraziti. Mi smo otpad civilizacije, ako je ona ikada i postojala.Jer sama riječ "civilizacija" pretpostavlja uljudbu, period koji slijedi iza primitivnih faza ljudskog života, skup materijalnih i duhovnih stečevina određenog društva. Možemo li mi danas tvrditi da smo civilizirani? Možemo li mi, u 21. stoljeću, sa naoružanom, alkoholiziranom i nerkotiziranom djecom tvrditi da smo civilizirani? Svakako, nepotizam i korupciju u državnim isntitucijama ne treba ni spominjati. 

Homo homini lupus est  je jedna od rijetkih izreka koja je bila i koja će uvijek biti istinita. Dok je svijeta i vijeka ljudi će jedni drugima i sami sebi biti najveći neprijatelji.U komercijalizaciji života i poroka i izdizanju ne-inteligencije na nivo ideala, mi, propast civilizacije, ne možemo očekivati bolje sutra. Možemo samo živjeti u trenutku i pokušati si učiniti  svaki dan u kojem se probudimo, podnošljivim i malo boljim od onog prije.