Siddharta Gautama - Buddha, prije oko 2500 godina. U toj poemi on govori o razočarenju u život i ljude i o načinima dolaska do pročišćenja i mira i ispravnog života. Evo par stihova:
„Napusti sina, ženu, oca, majku,novac, imanje, cijelu rodbinu,i tako bez želja, a i bez strasti,osamljen se kreći kao nosorog.To je okov, ugodnost je tu mala,bijedno zadovoljstvo, veća je patnja,to je tek mamac – kome je to jasno,osamljen se kreći kao nosorog.“„U druželjubivom nastaje sklonost,za sklonošću slijedi sva ova patnja.Predvidi opasnost u sklonostima.Osamljen se kreći kao nosorog.“„Društvo i uslužnost za svoju koristprijatelji traže, danas je rijetkonekoristoljublje. Čovjek je prljav.Osamljen se kreći kao nosorog.“
Fascinantno je, koliko jednu, naigled
običnu, poemu, napisanu prije dvije tisuće godina, možemo prepoznati u
svakidašnjici. Ta činjenica govori u
prilog tome da vrijeme može prolaziti, godine, stoljeća tisućljeća mogu proći,
a ljudi će ostati isti. Od pećinskog čovjeka pa do današnjeg, kako bi Krleža
rekao homo cilindrikusa promijenila
se samo vanjština, čovjeka i svijeta. Čovjeka koji je na svome putu evolucije
postigao jedino znanje o mašinama i o načinima prevare, i svijeta koji mislimo
da smo upoznali, a ustvari o njemu ne znamo ništa. Živimo na jednome planetu
medju tisuću hiljada zvijezda u galaksiji, koja je i sama među tisuću hiljada
galaksija. I od tih tisuću hiljada svjetova mi živimo u onom najokrutnijem.
Kada su ljudi pronašli vatru i napravili prvo oružje, pronašli su i napravili
prva sredstva destrukcije, povijest je pokazala. I danas, kada učimo,
proučavamo povijest, mi gledamo u tisućljeća ratovanja, uništavanja, masovnih
destrukcija i žeđi i gladi za prevlast i moć. Ta nautaživa žeđ ljudi da budu
najbogatiji, imaju najviše i najbolje, čak i po cijenu tuđih života je
najpokvareniji pokretač povijesti. Zar smo na to spali, da sve težnje i želje
ostvarujemo nasiljem? Zar su naši hirovi postali glasniji od razuma? Možemo li
se i dalje nazivati homo sapiensima(mudrim, mislećim ljudima)?
Tužno je gledati mlade naraštaje kako se
pretvaraju u mediokritete, kopije njihovih mediokritetskih roditelja, ljudi
koji su došli niotkud i preuzeli vlast u svoje ruke uništavajući ono malo
ljudskosti i suosjećanja, i nade u „bolje dane“, uništavajući ono malo dobroga što je ostalo u ovim malim, ratovima poharanim zemljama.
Istinu da je
civilizacija u fazi dekadencije, mnogi ljudi zanemaruju, jednako kao i istinu
da su ljudi jedni drugima postali predatori, ili još gore, paraziti. Mi smo otpad civilizacije, ako je ona ikada i postojala.Jer sama riječ "civilizacija" pretpostavlja uljudbu, period koji slijedi iza primitivnih faza ljudskog života, skup materijalnih i duhovnih stečevina određenog društva. Možemo li mi danas tvrditi da smo civilizirani? Možemo li mi, u 21. stoljeću, sa naoružanom, alkoholiziranom i nerkotiziranom djecom tvrditi da smo civilizirani? Svakako, nepotizam i korupciju u državnim isntitucijama ne treba ni spominjati.
Homo homini lupus est je jedna od rijetkih izreka koja je bila i koja će uvijek biti istinita. Dok je svijeta i vijeka ljudi će jedni drugima i sami sebi biti najveći neprijatelji.U komercijalizaciji života i poroka i izdizanju ne-inteligencije na nivo ideala, mi, propast civilizacije, ne možemo očekivati bolje sutra. Možemo samo živjeti u trenutku i pokušati si učiniti svaki dan u kojem se probudimo, podnošljivim i malo boljim od onog prije.
Nema komentara:
Objavi komentar